U nedjelju, 30. avgusta smo krenuli iz B.Luke u 6. sati sa 2 autobusa. U startu smo kasnili pola sata zbog jedne planinarke koja je prespavala. Jedan autobus je primao putnike iz Broda, Petrova, Doboja, Brčkog, Bijeljine, a drugi je išao preko Sarajeva, Foče i Višegrada, a sastali su se u Nišu.
Prvi autobus je doživio prvi kvar već u Derventi, gdje smo čekali nekoliko sati da majstori riješe problem na motoru iz kojeg je curilo ulje. U poslijepodnevnim časovima smo stigli na Avalu, gdje nas je srdačno dočekao i ugostio naš instruktor, Slobodan Gočmanac-Cole. Nakon večere i pića smo nastavili putovanje. Prije polaska je riješen i drugi kvar, vezan za upravljač autobusa. Oko ponoći smo imali sat vremena da prošetamo po Nišu, koji nam se veoma dopao. Sledeći put ćemo planirati detaljniji obilazak grada. Nastavili smo putovanje ka makedonskoj granici. Pred zoru je vozač zaustavio autobus zbog sledećeg kvara. Ne radi alternator(punjač struje). Lokalni autoelektričar počinje da radi od 7 sati a mi smo stojali na benzinskoj pumpi oko 4 sata ujutro. Naši vozači su zasukali rukave i otklonili kvar.
Stigli smo na makedonsku granicu. Većinu planinara je probudio predsjednik PSRS Ljubiša Aramanda koji je uzeo mirofon u autobusu i rekao da svi planinari izađu iz autobsa, iznesu sve stvari, i pređu u somborski autobus koji je ispred nas. Ništa nam nije bilo jasno, ali smo s punim povjerenjem poslušali predsjednika PSRS. Somborski autobus je primio 50 putnika, a ostali su sjeli u naš drugi autobus, u kojem je bilo još nekoliko slobodnih mjesta. Prešli smo makedonsku granicu i nastavili putvanje ka Egejskom moru.
Šta se ustvari desilo?
Naš autobus koji se već tri puta kvario, nije mogao da pređe granicu jer mu je istekla registracija prije nekoliko dana. Naš lider Ljubiša Aramanda je pitao vozača ispred nas kuda ide, i ovaj mu je rekao da ide u Paraliju i da ima 50 slobodnih mjesta. Nevjerovatno!! Sam Bog je poslao autobus na sprat iz Sombora za Paraliju sa 10 putnika i 50 slobodnih mjesta i stavio ga u kolonu ispred našeg legendarnog autobusa. Somborski vozači su nas dovezli tačno na odredište, u prekrasan kamp na obali Egejskog mora, a naš vozač se vratio u Prijedor da registruje autobus.
U utorak je prva grupa od 50 planinara krenula na Olimp. Otišli su našim preostalim autobusom do parkinga na 1100 m/nm i pješačili do planinarskog doma na 2100 m/nm. Vodiči su otišli na Mitikas da postave užad i vratili se u dom na noćenje.
Druga grupa je ostala da uživa na obali mora. Vrijeme je bilo prekrasno, voda topla, pjeskovita plaža idealna za odbojku koja je skupo koštala našeg planinara Božu Prerada, koji je udario nogom u kamen i slomio palac na desnoj nozi, tako da nije mogao da krene na uspon na Olimp. Poslije podne smo organizovali izlet u Solun. Posjetili smo srpsko vojničko groblje, Zejtinlik, i centar grada.
Zejtinlik je dobio ime po turskoj reči zejtin (ulje). Na tom prostoru, nadomak Soluna, je u doba otomanske imperije bila pijaca za prodaju ulja (tj. zejtina), po čemu je taj prostor dobio ime. Iako je prestala prodaja zejtina na tom prostoru, naziv se održao među lokalnim stanovništvom do Prvog svjetskog rata. U sklopu groblja su smješteni grobovi srpskih, francuskih, italijanskih, engleskih i ruskih vojnika poginulih u borbama i proboju Solunskog fronta. Dočekao nas je čuvar, domaćin i vodič srpskog vojničkog groblja, Đorđe Mihailović, koji živi u čuvarskoj kućici sa ženom i ćerkom. Prvi čuvar je bio njegov djed Savo, pa otac Đuro, do 1961.g. Svi su sahranjeni na Zejtinliku. Kompleks groblja je podignut na prostoru na kome se od 1916. godine nalazila Glavna vojna poljska bolnica srpske vojske, u sklopu koje je nastalo i groblje za preminule koje je vremenom preraslo u današnji kompleks. Oko srpskog dijela groblja posađeni su čempresi koji su dopremljeni kao mlade sadnice iz Hilandara da bi stvorile svojevrsnu vječnu stražu palim borcima za slobodu.
U srijedu je prva grupa krenula na Olimp u 6 sati, a druga grupa je krenula ka planinarskom domu. Prva grupa je kompletna izašla na Mitikas (2917), a zatim na Skolio (2912). Sreli smo se kod doma oko 14 časova i zamjenili uloge. U četvrtak je druga grupa izašla na Olimp.
U grčkoj mitologiji, planina Olimp je prestonica dvanaest olimpijskih bogova, najvažnijih bogova grčkog Panteona. Grci su smatrali da je na Olimpu sagrađen kristalni dvorac u kome obitavaju bogovi. Kažu da bogovi nisu imali nikakvu moć kad siđu sa Olimpa.
Moram priznati da smo se i mi planinari osjećali moćno na vrhu Olimpa. Najviši vrh se zove Mitikas (2917), a sledeći je Skolio (2912). Bili smo na oba vrha. Mitikas je tehnički mnogo teži za uspon. Naši vodiči su uranili prije ostalih planinara i postavil užad za osiguranje na spornim mjestima. Tim vodiča, predvođen Duškom Blažićem, je funkcionisao tako sinhronizovano da je ulivao povjerenje i najstrašljivijim planinarima. Rezultat je više nego sjajan: 97 planinara iz R.Srpske je izašlo na Mitikas!!
Ako računamo da su neki vodiči išli 2 ili 3 puta na vrh, možemo reći da smo izveli oko 110 uspona na Olimp u 2 dana.
Sa 2917 m/nm smo sišli na nulu i malo ispod nule, jer smo oko podne bili na Olimpu, a uveče se kupali i ronili u moru.
U petak smo posjetili manastir sv. Petke, tvornicu ikona i Meteore. Putovali smo ponovo sa svoja dva autobusa, jer je onaj što je isključen na makedonskoj granici u međuvremenu registrovan, i došao za nama u Grčku.
Uveče smo stigli u Skočivir, selo u podnožju Kajmakčalana. Smjestili smo se u planinarskom domu i prenoćili. Ujutro se odvojila ekipa koja se prijavila za uspon na Kajmakčalan (2521m/nm), a ostali su otputovali u Ohrid. Na vrhu smo posjetili crkvu i spomen-kosturnicu solunskih junaka. Posebno je bio srećan Trivo Lazendić, najstariji član P.D.“Čičak“, koji je u knjigu utisaka upisao: „Ispunio sam želju, jer sam posjetio mjesto gdje mi je otac u jurišu ranjen“. Boban Matić iz PED “Acer“ iz Vlasenice kaže: „Posjetio sam Kajmakčalan u znak sjećanja na mog djeda Marka Radukovića koji je ovdje ranjen, boreći se za otadžbinu“.
U silasku sa Kajmakčalana, Dule Blažić je poveo grupu od desetak najspremnijih planinara da siđu preko planinskog grebena do Skočivira. U ovoj avanturi, planinari su prolazeći kroz bespuće u kojem nema ni kozje staze, uletjeli među balvane gdje su nagazili na osinjake, tako da su se vratili premoreni i izujedani. Najgore je prošao Miki Vasić, koji je dobio 25 ujeda, od kojih je 10 bilo direktno u glavu. Osovi su povrijedili i hrabru planinarku Jacu, kojoj je otekla usna i obe ruke. Srećom, nije bilo alergijskih reakcija, ni težih poslijedica, tako da se Miki pozvao na izreku:“Sve što me ne ubija, to me jača!“
Nakon Kajmakčalana smo otišli na kupanje u Ohridsko jezero i prenoćili u kampu.
U nedjelju smo krenuli na Korab (2764m/nm). Vrh planine predstavlja tačku u kojoj Albanija i Makedonija dodiruju najveću Golgotu Srbije: Kosovo. Korab je najviši vrh Albanije, Makedonije i Srbije i zvanično drugi po visini u bivšoj Jugoslaviji.
Uspon na Korab je predstavljao šlag za kraj i krunisao vrhunski uspjeh naše ekspedicije, na opšte zadovoljstvo svih učesnika.
U startu smo kasnili 90 minuta zahvaljujući iznenađujuće sporoj vožnji našeg vozača. Uspon na Korab je u pograničnoj zoni sa Albanijom i predstavlja veliki rizik. Dozvoljen je samo jednom godišnje, u prvoj sedmici septembra, povodom Dana državnosti Makedonije. Otvaranje akcije je u 9 sati, a vrh se zatvara u 15.00. Mi smo krenuli u 10.30., tako da je veliko pitanje bilo da li ćemo stići u dozvoljenom vremenu. Vodička služba je ponovo zasijala u pravom svjetlu. Podijelili smo grupu na dijelove različite brzine i svakoj dodijelili vodiče. Izvukli smo maksimum od ekipe koja je već premorena od uspona na Olimp i Kajmakčalan, i izveli preko 50 ljudi na Korab. Zadnji vodič je došao na vrh 5 minuta prije naređenja za povratak.
Sišli smo sa planine oko 19 časova i zaputili se kući. Naš natprosječno spor šofer nas je srećno dovezao u B.Luku u ponedjeljak oko 14 časova.
Na inicijativu velikog broja učesnika za naredni vikend je zakazana planinarska žurka u Šipovu na kojoj ćemo rezimirati utiske sa Olimpa.
Izvještaj napisao : Vodič izleta i pohoda MB01-Dragan Kuzmanović
